Kriptosustav obuhvaća kriptografski algoritam ili šifru, kao i sve moguće otvorene tekstove, šifrirane poruke i ključeve.
Kriptosustavi se obično klasificiraju prema tri glavna kriterija:
Tip operacija
Supstitucijske šifre: Zamjena elemenata otvorenog teksta.
Transpozicijske šifre: Preuređivanje elemenata otvorenog teksta.
Način obrade otvorenog teksta
Blokovne šifre: Obrada se vrši blok po blok, koristeći isti ključ.
Protočne šifre: Elementi otvorenog teksta se obrađuju jedan po jedan uz paralelnu generaciju ključeva (keystream).
Tajnost i javnost ključeva
Kriptosustavi s tajnim ključem: Ključ se drži u tajnosti.
Kriptosustavi s javnim ključem: Javni ključ je dostupan svima, dok tajni ključ poznaje samo vlasnik.
Kriptosustavi s tajnim ključem
Sigurnost ovih sustava ovisi o tajnosti ključa, što može predstavljati izazov prilikom razmjene ključeva.
Najpoznatije šifre:
Cezarova šifra, Vigenèreova šifra i Playfairova šifra
Kriptosustavi s javnim ključem
U asimetričnim kriptosustavima, poznat je samo javni ključ koji se koristi za šifriranje. Privatni ključ, potreban za dešifriranje, ostaje tajan. Ova ideja je prvotno predložena od strane Whitfielda Diffieja i Martina Hellmana.
Prednosti i nedostaci
Prednosti: Nema potrebe za sigurnim komunikacijskim kanalom.
Nedostaci: Kriptografija javnog ključa je sporija od simetrične (do 1000 puta sporije) i slabija je na napade odabranog otvorenog teksta.
Izvor: https://security.foi.hr/wiki/index.php/Steganografija.html